Menadžment ne trpi prazninu odlučivanja
Komunikacija prema većini autora iz područja menadžmenta predstavlja jednu od temeljnih aktivnosti organizacijskog djelovanja. Ona je nužna kako bi se sve funkcije menadžmenta – planiranje, organiziranje, vođenje i kontrola – mogle pravilno provesti i učinkovito implementirati u praksi. Robbins i Coulter (2018) ističu kako komunikacija omogućuje prijenos informacija i razumijevanje među članovima organizacije, čime se osigurava koordinacija aktivnosti i učinkovitije ostvarivanje organizacijskih ciljeva. U tom smislu može se zaključiti kako kvalitetna komunikacija predstavlja važan preduvjet organizacijske učinkovitosti.
Komunikacija u organizaciji ne odnosi se samo na razmjenu informacija, već i na stvaranje zajedničkog razumijevanja ciljeva, zadataka i odgovornosti među zaposlenicima. Upravo kroz komunikaciju menadžeri prenose viziju organizacije, usklađuju aktivnosti organizacijskih jedinica te potiču zaposlenike na ostvarivanje postavljenih ciljeva. Stoga se može naglasiti kako kvaliteta komunikacije uvelike određuje razinu koordinacije, povjerenja i učinkovitosti unutar organizacije.
Ipak, uz komunikaciju, posebno važnu menadžersku kompetenciju predstavlja sposobnost donošenja odluka. Poznato je kako proces odlučivanja često prati niz ograničenja, poput ograničenih financijskih resursa, vremenskih pritisaka ili nedostatka potpunih informacija. Simon (1977) upravo zbog toga govori o konceptu ograničene racionalnosti u odlučivanju, naglašavajući kako menadžeri odluke najčešće donose u uvjetima nesigurnosti i nepotpunih informacija.
Unatoč navedenim ograničenjima, suvremeni menadžment teško može tolerirati izostanak ili dugotrajno odgađanje donošenja odluka. Organizacije danas djeluju u dinamičnom i konkurentnom okruženju u kojem neodlučnost menadžmenta može vrlo brzo dovesti do smanjenja učinkovitosti i gubitka konkurentske prednosti. Upravo zbog toga može se savjetovati da menadžeri razvijaju sposobnost pravovremenog donošenja odluka, čak i u situacijama kada sve informacije nisu u potpunosti dostupne.
U tom procesu suvremene tehnologije i alati temeljeni na analizi podataka, uključujući i umjetnu inteligenciju, mogu značajno pomoći menadžerima u prikupljanju i obradi informacija koje prethode donošenju odluka. Takvi alati mogu povećati informiranost donositelja odluka te olakšati razumijevanje složenih organizacijskih situacija. Ipak, važno je naglasiti kako tehnologija može služiti kao potpora odlučivanju, ali ne može u potpunosti zamijeniti menadžersko iskustvo, prosudbu i odgovornost.
Iz perspektive menadžerske prakse može se zaključiti kako je često bolje donijeti pravovremenu odluku – čak i uz određeni rizik pogreške – nego izbjegavati odlučivanje. Pogrešne odluke pritom mogu imati i pozitivnu dimenziju jer omogućuju organizacijsko učenje, korekciju budućih postupaka i jasnije razumijevanje smjera u kojem organizacija treba djelovati. S druge strane, izbjegavanje donošenja odluka, kao i izostanak pravovremene i otvorene komunikacije, može imati znatno negativnije posljedice za organizaciju. U takvim situacijama dolazi do nesigurnosti među zaposlenicima, usporavanja organizacijskih procesa te smanjenja ukupne učinkovitosti organizacije.
Upravo zbog toga suvremeni menadžment zahtijeva menadžere koji su spremni donositi odluke, ali i jasno komunicirati njihove razloge i ciljeve. Kombinacija pravovremenog odlučivanja i kvalitetne komunikacije predstavlja važan preduvjet stabilnosti, povjerenja i dugoročne uspješnosti svake organizacije. U konačnici, menadžment ne počiva samo na analizi i planiranju, nego ponajprije na sposobnosti donošenja odluka i njihovoj jasnoj i pravovremenoj komunikaciji unutar organizacije.